[b] NAZIV POSTA JE UJEDNO I LINK BLOGA SA KOJEG JE UZET[/b]
02.01.2008.

blog preporuka 43

Blog MIlorada Dodika
nakon pojave bloga ambasadora velike britanije u bih, javlja se jos jedan slican blog. ovog puta rijec je o satiricnom blogu slicne sadrzine, pa ko voli nek izvoli

01.01.2008.

Kafa, cigara, sve na random i čestitka za Novu godinu...

Sutra ta nova godina. Il' večeras, kako god. Govore ljudi da se u ovo doba čo'ek treba 'nako ljudski sabrat, skontat đe je bio, šta je radio... Nit' mi se sabira, nit' mi se oduzima, matematičke operacije mi nikad nisu bile jača strana.

Nego, nije loša bila 2007. A ni pretjerano dobra. Ali, šta treba da nam bude želja u 2008.?! Šta? Jel'? :) Nek' nam brate rodi žito! I da se suncokret ne okreće prema mjesecu k'o prošle godine. I da između ulja i bezolovnog bude neke razlike. Nego, šta ću da poželim u novoj?! Hmmm... Sad da kažem, pa da mi se ne ispuni. Ništa to. :)

Al' mogu ono uopćeno svima da želim sve najbolje, etc. etc. I da vam rodi žito. I suncokret. Ovoj državi želim da postane država. I da se ljudi ne dijele. A da se plaho i ne brate, jer ni to ne valja, onda ispa'nu ofirni. Svijetu želim da bude zdrav, prav, miran i zimzelen. I da bogate zemlje ne siromaše ljude i uran.

Bosancima želim da u novoj godini mogu bez vize otići u Zanzibar, Ganu, Zambiju, Čad, Čehoslovačku, Sovjetski Savez, Osmansko i Rimsko Carstvo ili Novu Gvineju (što bi bilo najbolje, radi simbolike). Muriji želim da doživi reformu. Teroristima želim manje posla.

Dodiku želim upalu mozga, a ako je već ima, da ga prođe. Plemenito dijete, neće dvije upale ni Dodiku poželit. Ostalim ljudima - sreće. Eto ljudi, dosta sabiranja i oduzimanja...

Uglavnom, bloggeri, sve najbolje vam želim...

 

Objavljeno 31.12.2007.

30.12.2007.

Malo ti je ta duša krnjava druže...

Nema vala gore stvari, nego kada se duša okrnji onako kao fildžan. Pa na pukotini, između dva fina, glatka porculanska finiša krene da se hvata smeđa boja kafe. Pa pride postoji i mogućnost da slučajni korisnik razreže sebi usnu na istu pukotinu. A i estetski, nije vala nešto za vidjet.

Međutim, pošto je naš svijet vezan za svu materijalnu imovinu, i teška srca se rastaje od iste, onda taj fildžan ostane negdje sa strane. Možda će trebati za nevolje, ako dođe više od deset gostiju u kuću, a ko bi onda, u tolikoj frtutmi zagledao jel fildžan čitav ili nije? U najgorem slučaju, domaćin ili domaćica kuće će piti iz krnjavog fildžana a gosti iz onih sjajnih. A i nije reda baciti nešto što je tetka Zulha poklonila prababi kad joj se sin sunetio...

Ljudske duše, baš kao i fildžani, su krnjave. Sve osim onih malenih, dječijih. Koje u svom savršenstvu plijene pažnju svih uzrasta. Jedina je šteta što krnjavost ljudske duše nije tako primjetna kao krnjavost posuđa. I što ti treba vremena da prokopaš kroz cijeli kredenac da bi došao do krnjavog fildžana. Pa čak i da ti estetski ne smeta, krnjavost ćeš primjetiti tek kada se dobro razrežeš na istu.

Meni je trebalo vremena da pronađem te krnjavosti. I neminovno, često sam se sjekla i ranjavala na iste. A sa vremenom naučiš, da ti ne treba biti žao takav krnjetak frljaknut u kontejner i kupiti novi set fildžana, makar i onih sa pijace. Jer, čitavo je čitavo, i novo je novo. Možda eventualno, nekada kada mi u kuću hrupi više od deset gostiju, zamislit ću se nad tim krnjavim fildžanom i na trenutak pomisliti da bih voljela da još uvijek krasi zadnji lijevi ćošak kredenca. I eventualno će me mrva tuge uhvatiti nad jadnim, napaćenim fildžanom... Koji će tada već biti samljeven i odložen u skladu sa ekološkim principima duboko u zemlji, odmah pored kore od banana koja lagano trune u anaerobnim uslovima...


Objavljeno 20.12.2007.
29.12.2007.

Komentarsko selo: FA, FA FAŠISTA - NEMOJ BITI TI...

Jučer je čitalac sa nick-om Gray na Forumu Sarajevo_x-a objavio ovu interesantnu informaciju od koje bi se zasigurno zacrvenio i  sam Konrad Adenauer:

... ugledna njemačka nevladina organizacija Konrad Adenauer Stiftung je nedavno (01. decembra 2007.) održala intervju odabranih kandidata za dodjelu njihovih stipendija.
Naravno, to nije ništa čudno, čak štaviše za svaku pohvalu je, da međutim nije jednog detalja. Naime, u komisiji je sjedio prof. dr. Mile Dmičić, "ugledni" stručnjak ustavnog prava sa Univerziteta u Banja Luci i jedan od najbližih saradnika najtraženijeg ratnog zločinca Radovana Karadžića. Naime, za one koji ne znaju, prof. dr. Dmičić je toko 1992, 1993. i 1994. godine bio šef kabineta Radovana Karadžića na Palama.
Kao jedan od studenata koji su se prijavili, smatram neshvatljivim kako je jedna tako ugledna fondacija sebi mogla dozvoliti da sarađuje sa čovjekom koji je godinama direktno učestvovao u politici ubijanja i uništavanja Bosne i Hercegovine i Sarajeva.
Kako mogu tražiti i očekivati od studenata da sjede pred čovjekom koji je godinama podržavao i učestvovao u uništenju škola, fakulteta, biblioteka i ostalih edukacionih i naučnih objekata, koji je želio smrt studentima, tada još djeci, kojima danas treba dodjeljivati stipendije?
Kako od njega tražiti da bude objektivan sa takvom prošlošću, kada se njegov naučni rad sastoji većinom u dezintegraciji Bosne i Hercegovine, kada je godinama podržavao zločinca?
Nevjerovatno je da organizacija koja navodno radi na integraciji Bosne i Hercegovine u komisiju zove čovjeka koji je radio i radi na tome da je dezintegriše i rasturi, da se tako izrazim.
Naravno, kao grupa studenta koja se našla izuzetno uvrijeđena i ponižena ovom činjenicom, nismo željeli pustiti da ovo ponašanje prođe bez reakcije.
Zakazali smo sastanak sa Direktoricom Fondacije Konrad Adenauer, dr. Kristina Krause, i iznijeli naše nezadovoljstvo i nevjericu ovakvim ponašanjem.
Nismo imali nikakvih neraelanih zahtjeva, niti smo tražili da se konkurs poništi, sve što smo željeli je izvinjenje Fondacije za poniženje kojem su nas izložili tako što su doveli čovjeka takve prošlosti da nas i naš uspjeh ocjenjuje, uspjeh kojeg ne bi bilo da je bilo po njegovom, jer ne bi bilo ni nas. Čak i ako nije nikada direktno povukao obarač, svojim ostajanjem na položaju 3 godine je jasno pokazao svoje podržavanje i učestvovanje u ubijanju i uništavanju BiH.
Na naše zaprepaštenje, direktorica Fondacije dr. Krause je izjavila da stoje iza svog izbora te da sa prof. dr. Dmičićem sarađuju već godinama.
Nevjerovatno je da takvog čovjeka zovu da odlučuje o budućnosti ove zemlje, jer studenti jesu budućnost. On je imao šansu da odlučuje prije 15 godina, i svi smo vidjeli šta je izabrao.

Ovim sam želio samo da ukažem na ponašanje ugledne njemačke organizacije, koja je mkogla situaciju ispraviti jednostavnim izvinjenjem i obećanjem da se takvo ponašanje više neće ponoviti. Međutim, oni su to izričito odbili. Svaka im čast.
Inače, ukoliko i vi želite da izrazite svoje negodovanje, imaju i svoju web stranicu: http://www.kas.de/proj/home/home/41/15/index.html

email direktorice dr. Krause: christina.krause@kasbih.com

Objavljeno 15.12.2007.


Sarajevo_x selo: KRAUSE KAŽE:" NEĆEMO VIŠE SURAĐIVATI SA PROFESOROM DMIČIĆEM

Jedan od četiri člana Komisije za odabir stipendista Fondacije Konrad Adenauer bio je i profesor Mile Dmičić, poznatiji po svojoj karijeri u kabinetu Radovana Karadžića nego po svojoj "stručnosti“ o ustavnom pravu. Direktorica Fondacije dr. Christina Krause je za naš portal govorila o spornom izboru člana Komisije.

Fondacija Konrad Adenauer je početkom decembra intervjuisala kandidate za dodjelu stipendija. Ovaj postupak nije nimalo čudan, ali je čudan izbor člana komisije koja je odlučivala o odabiru kandidata. Naime, jedan od četiri člana bio je i profesor Mile Dmičić, poznatiji po svojoj karijeri u kabinetu Radovana Karadžića nego po svojoj "stručnosti“ o ustavnom pravu.

Profesor Mile Dmičić predaje na Pravnom fakultetu u Banja Luci, a u periodu od 1992. do 1994. godine bio je i šef kabineta najtraženijeg optuženog za ratne zločine Radovana Karadžića.

Nekoliko potencijalnih studenata stipendista smatrali su neprihvatljivom činjenicu da je profesor Dmičić jedan od članova komisije ove ugledne Fondacije. Nakon sastanka sa direktoricom dr. Christinom Krause pojašnjeno im je kako Fondacija u ovakvoj odluci ne vidi ničega spornog te da je isti profesor član njihove komisije već godinama.

U razgovoru za Sarajevo-x.com, dr. Christina Krause kazala nam je da je primila brojna pisama i e-mailove od zabrinutih građanki i građana BiH koji izbor profesora Dmičića smatraju uvredljivim i neprihvatljivim.

"Konrad Adenauer-Stiftung je tek 14. decembra primila nekoliko primjedbi koje su vezi sa prijašnjim aktivnostima profesora Dmičića, a koje je vrlo ozbiljno shvatila. Do tada, profesor je nama bio poznat kao javna ličnost bh. života, kao stručnjak za ustavno pravo i kao sekretar Ustavnog suda u Republici Srpskoj“, odgovorila je Krause u e-mailu jer nije imala vremena da se sastane sa našom ekipom ili da sa nama porazgovara putem telefona.

U istom dopisu Krause je naglasila da Dmičić nema stalnu poziciju u Fondaciji te da je bio angažovan isključivo kao član Komisije za dodjelu stipendija čija je aktivnost u Fondaciji i završena 1. decembra.

"Sve dok se ne pojasne sve optužbe upućene na račun profesora Dmičića, Fondacija Konrad Adenauer neće sarađivati sa njim“, dodala je Krause.

Brojna pitanja upućena direktorici ureda Fondacije Konrad Adenauer ostala su neodgovorena jer Krause nije mogla, htjela ili znala da odgovori. Da li još uvijek stoji iza odluke o imenovanju profesora Dmičića članom komisije? Kako se moglo desiti da osoba koja je gradila karijeru u kabinetu Radovana Karadžića u očima Fondacije bude ugledna javna ličnost? Kako je moguće da je Dmičić u Fondaciji bio poznat samo kao javna bh. ličnost i kao "stručnjak“ za ustavno pravo?

To su, između ostalih pitanja na koja Krause nije odgovorila.

(Sarajevo-x.com)

Objavljeno 21.12.2007.

28.12.2007.

2007

Trazeci stare hitove na youtub-u naletim na spotove koji su jugoslovenski muzicari izvodili na yutelovom koncertu za mir 1991. Pitaju Sarajevo da pokaze kako se pjeva za mir, da pokazu kako kuca srce Sarajeva. I pokazase Bosanci ko zna po koji put sta su oni zeljeli tada. Ali poslije dvije godine prestade srce kucati i pjesma Sarajeva se zamjeni pjesmom borbe i opstanka.

I ne mogu da se ne upitam kako je toj Jugoslaviji uspjelo da nam izbrise istoriju do njenog nastanka, kako nam je uspjela isprati mozgove ( ili vecina koja je i platila u ovom ratu) idejom Jugoslavije i boze kako smo je samo voljeli i neki i dan danas za njom placu i tvrde da nisu mogli sretniji biti.

Onda potrazih i hitove djetinjstva u kojima se Tito provlaci kroz svaku pjesmu pa cak i onu gdje smo samo mama tata ja i  razmisljam kako danas ljudi mogu reci da su manje slobodni nego tada sto su bili.

Povezem da to ima sa prioritetima, nego cijeni slobodu rijeci preko punog stomaka a nekom nije dovoljan ni sit stomak sve dok ne nabavi najnovije model jedne stvari ili druge na trzistu.

Interesantna je ovo perioda nase istorije a i moje generacije koja ce se odlicno sjecati obadva sistema ali nadati mi se vise cjeniti ovaj danasnji i reci svojim roditeljima da nisu smjeli razmisljati a ipak je to jedan od prioriteta jednog zdravog sistema i drustva. Vratih se u mislima na rijeci moje Ruskinje i njeno zacudenje mom djetinjstvu kao Titova pionirka.

Ratovi su se ponavljali zato sto su nam brisali istoriju i sto nikada nije naucena i procitana. Ratovi su se ponavljali sto nam nisu dali razmisljati i slobodno govoriti.

Ja se danas osjecam toliko sretna sto sam docekala da moja zemlja ima demokratiju, sloboda govora i slobodu razmisljanja. Ne smeta mi ni nicije misljenje, svako ima pravo da ga ima i tako pusti i mene da i ja imam svoje. Komplikovano jeste, nauceni smo da nas vode i nije lako uze uzeti u svoje ruke, ali doce vrijeme i za to, dode uvijek kada straha nema ni ogranicavanja.


..........zivi sretna u slobodi Marsal Tito nek te vodi..............................................

Dosta smo bili vodeni, dobivanjem svoje drzave je i vodenje prestalo. Sada treba uciti kako sam sebe voditi a tako ce i drustvo postajati zdravije i funcionalnije. A znam da zemlje koje nisu imale ratove a imaju iste probleme kao mi. Nisu nauceni da uzmu odgovornost u svoje ruke vec su nauceni da ih vode. Trazi to generacije i generacije mladih i neopterecenih ljudi.

 

Objavljeno 22.12.2007.

 

Preporucio/la tratincica

27.12.2007.

DDI: Nek' mirišu avlije.. Nekad i sad

Image Hosted by ImageShack.us

Bajrami u mojoj porodici su uvijek bili nešto posebno. Sjatila bi se čerga kod Dede i Nane na najbolju klopu na svijetu koju bi pripremile njene stručne ruke i dovikivali se preko stola. Sjedili su tu vjernici, nevjernici, pripadnici drugih vjeroispovjesti, raznih političkih opredjeljenja, poneki ljudi za koje se baš možete pitati da li su tu ustvari zalutali, ali svi su imali jednu zajedničku stvar - bili su tu iz poštovanja prema njima dvoma i istinski uživali u tim momentima.
Ja sam bila dedina mezimica. Mene je vodio drugima na Bajram, na obilazak mezara onih koji više nisu s nama, puštao me da se vozim na prednjem sjedištu i čuvao moj bajramluk da ga ne izgubim. Bio je visok do neba dok me držao za ručicu i blago me gledao sa 100. sprata. Da, baš tako. Gledala sam u njega kao u najboljeg, najjačeg čovjeka na svijetu. Tako sam ga gledala sve do njegove smrti. Bio je moj idol. Moja srodna duša. Moj najbolji prijatelj. Znao je sve marifetluke koji su mi se motali po glavi i prikrivao me pred drugima kad bi ih sprovela u djela. Imao je običaj da kada prolazi pored groblja prouči Fatihu. "Da se ne osjećaju usamljenim", govorio bi. I onda bi Bajram prošao, a mi bi brojali bajramluk i ja bih se klela da ću mu kupiti sve, a sebi samo zeleni džemper. Jedne godine me poveo da kupimo kurbane i tada sam bacila oko na malog bijelog bekana. Obećao je da će mi ga kupiti i da ćemo mu svezati veliku crvenu mašnu i brisao mi krokodilske suze kad sam shvatila da ga nikad neću dobiti. Desetak godina kasnije sam saznala da je stvarno krenuo da kupi to nesretnog bekana, ali da nije imao šanse protiv šokiranog ostatka porodice. Nakon toga je bila faza vjeverice. Satima smo se pretvarali da smo na moru Dedo, vjeverica i ja. Šetamo plažom, skupljamo šišarike, kupamo se vjeverica i ja, a Dedo nam maše s klupe.
A onda se zaratilo. Za bajramskom sofrom udaljenom stotinama kilometara od Sarajeva bi sjedili samo Dedo, Nana i ja. Oni su plakali jer nisu znali da li sam siroče ili ne.  Mjesecima nismo znali ništa o onima što su ostali. Ja nisam plakala. Ja nisam nikad zaplakala. Gledala bih kroz njih i pravila se da se to sve ne dešava.
Povratkom u Sarajevo stvari su prividno počele da se slažu. Bajrami su se nastavili slaviti kao nekad, ali one topline više nije bilo. Sastav se izmjenio, neki više nisu bili tu, neki nisu bili među živim, došli su neki novi ljudi i sve se nastavilo po starom. Dedo i ja smo išli na Bajram sve dok ga više nismo uspjeli ubijediti da sa 80 godina ne treba on da ide, nego njemu da dolaze.

Neki dan mi neko reče da mu Bajram počinje i završava odlaskom dedi i nani na burek. To mi se strašno svidjelo. Kad bolje razmislim i meni se Bajram uvijek sastojao od toga da prvo njima dođem, da me ona odmjeri od glave do pete i pita zašto se inače tako ne oblačim - kao žensko i da sjedim do Njega i držim ga za ruku. Crkla ako još uvijek ne osjetim stisak njegove ruke, ako ne znam svaku pjegu i venu na tim starim rukama.
Sad mi se Bajrami sastoje u pravljenju kafa i preuzimanju komada mesa mrtve životinje. Od koje ne možeš više naprati ruke koliko smrdi. Toliko o proslavi Bajrama. Vama kao i uvijek sve najbolje.

 

Objavljeno 23.12.2007.

26.12.2007.

Bozicno naglabanje

I ponovo je Bozic tu. Sa porodicnim slavljima, poklonima, euforijama. Nekim sluzi da konstatuju neumitni prolazak vremena, bas kao i Nova godina i rodjendani koji se sve manje slave sto postajemo stariji, nekim da istresu sve stresove nakupljene u toku godine a opet onim nekim trecim da zarone duboko u sebe i vide sta se i kako promijenilo od onog proslog Bozica. U Skandinaviji je ovaj praznik naravno nesto posebno. U sekularnoj zemlji kao sto je Svedska se religiozna dimenzija gotovo potpuno izgubila i ateisti, i agnostici, i vjernici jedva cekaju to vece. Sad bi istoricar religija u meni da baljezga o vezi izmedju prekrscanskog Midwinter slavlja i Bozica ali ce se moderna osoba u istom meni zapravo osvrnuti samo na dva aspekta Bozica. Jedan negativan, drugi pozitivan. Kao i svi ostali praznici u Zapadnom svijetu, Bozic postaje svake godine sve veca orgija u kupovini stvari. Konzumerizam i Mammon su odavno preuzeli Isusovu poruku i posvuda mozes vidjeti ljude koji samo bjesomucno kupuju poklone i stresaju sami sebe do krajnjih granica. Valjaju se unezvjerene rulje iz prodavnice u prodavnicu srecne sto ce bas poklonom iskazati ljubav prema nekom clanu familije. Clanu familije kojeg se inace nisu dugo sjetili ali Bozic djeluje i kao cudesni podsjetnik. Odjednom se svi sjete poruke da se trebaju voljeti i iskazivati paznju jedni drugima. Mozda tu ipak ima nesto Isusove poruke izmedju redova. Jedna moja prijateljica je prije dvije godine bila izmedju dva posla u ovo doba godine i potrosila je svoje zadnje ustedjene pare na kupovinu poklona jer se nikako nije moglo bez toga. Poslije je nekoliko mjeseci zivjela na kruhu i vodi. Otad ga vise ne slavi. No, ispod povrsine po kojoj izgleda da svi uzivaju u ovom, postoje i neki drugi fakti. Sve vise Svedjana napusta zemlju u ovom periodu da bi otisli na odmor na neka egzoticna mjesta i time i izbjegli ludilo koje hvata zemlju. Da ne spominjem cinjenicu da je broj samoubistava u ovom periodu znatno veci od prosjeka. Oni usamljeni postaju ocajni u istoj toj euforiji koju i mediji i obicni smrtnici konstantno napucavaju. I tako svake godine. Ipak, kad hodate ulicama svedskih gradova u predbozicnje vrijeme postoji nesto sto je tesko zaboraviti u pozitivnom smislu a sto ja licno nazivam "razbijanjem mraka". Naime, sve te silne dekoracije po ulicama, svjetiljke, okicene ogromne jelke i hiljade svijecnjaka u prozorima. Nekad, mojih prvih godina Sjevera sam setao samo zbog toga. Da gledam svijecnjake i zamisljam price ljudi koji su bili unutra. U Svedskoj, kao ekoloski osvijestenoj zemlji, postoje kucice za smece, da ih tako nazovem, u kojima su postavljeni mali kontejneri za razlicite vrste smeca koje se onda reciklira. I moj prozor  donekle gleda na takvu jednu kucicu. I neko je postavio Bozicni svijecnjak u prozor  te iste kucice za smece. Tolika je opsesija svjetlom. Pitam se samo sta bude sa mrakom u ljudima. Da li se i on kako reciklira?

Objavljeno 23.12.2007.

Preporucio/la Igor

25.12.2007.

U SUSRET BOŽIĆU: TRADICIJA I VJEROVANJA ( 1.dio )

 

Za dvije sedmice je Božić, jedan od najvažnijih praznika u kršćanstvu. Mnogi od nas su po ko zna koji put svjedoci velikih priprema i slavlja, ali  ipak je pitanje koliko zaista znamo o Božiću i tradiciji vezanu uz ovaj praznik. Ali prije no što počnem da dodam još i ovo: mnogi od Bošnjaka, a prije svega oni malo stariji, ne koriste se riječju Božić (oni ovo smatraju bogohuljenjem, jer sama riječ ukazuje na malog boga), već koriste riječ Bozgun, Bozuk ili Bozuka.

Početak Božića

Na početku kršćanstva Božić se uopšte i nije slavio. Mnoge čak i nije interesovalo kade je Isus rođen, a i sama činjenica da tačan datum njegovog rođena uopšte i nije poznat i da su naučnici sa dovoljno dokaza utvrdili da to nije bio 25 decembar, dovoljno govori. Pored ovog se u tom vremenu i nisu slavili rođendani.

Preobratom Konstantina Velikog (od 306 do 337 rimski car) na kršćanstvo on pokušava da ujedini stare rimske bogove sa njegovom novom vjerom. Odlučio je da će Isusov rođendan slaviti 25 decembra. 25 decembar, kao najkraći dan u godini već je bio važan u rimskom carstvu, i na taj dan slavili su boga sunca Mitrasa, koji se prema Rimljanima rodio iz jedne stijene. Ovim činom ujedinila su se svjetla rimskog carstva i nove vjere.

Marija: nevina ili greška pri prijevodu?

Prema kršćanskom vjerovanju Stari testament tvrdi da će se Isus pojaviti, odnosno da će ga roditi jedna nevina žena. Ipak pri prijevodu je hebrejska riječ za mlada prevedena na grčku riječ koja znači i nevina. Ipak ni ovo ništa nije bilo novo u to vrijeme. Egipćani i Rimljani su poznavali slično vjerovanje. I ako su se njihovi bogovi rađali iz nevinih djevojaka onda je to prema kršćanima isto bio slučaj i sa Isusom.

Jelka i njeno kićenje?

Mnogi od nas, kršćani pa i muslimani i drugi vjernici kite jelku povodom Božića i Nove godine. Odakle ova tradicija? Još mnogo prije Isusa su se mnoga plemena, poput Germana i Kelta, klanjala stablima. Oni su vjerovali da drveća koja ostaju zelena tokom cijele godine simboliziraju zreo život koji se nastavlja.

Ukrašeno drvce najvjerovatnije zahvaljujemo jednoj igri iz srednjeg vijeka. Pri toj igri su se na jedan slikovit način prikazivali činovi iz Starog testamenta. Jedan od tih činova bio je i edenski vrt, simboliziran kao drvo ukrašeno voćem. Prvo ukrašeno drvce, sa papirom, voćem i slatkišima potiče iz Njemačke, i to iz 1604. godine. U 17-om vijeku ovo je postao pravi seoski čin tokom Božića, da bi tek u 18-om vijeku aristokrati došli na ideju da ukrašeno drvce stave u sobu. Tako su Nijemci, koji su velikim dijelom naselili Evropu i druge dijelove planete sa sobom ponijeli i ovu tradiciju, bez koje mnogi od nas dan danas i ne mogu zamisliti Božić ili Novu godinu.

Ukrasi za jelku?

Sopstvena slika u ogledalu je dobar način da nekog uplašite. Tako su se kugle, slične onima koje sada vise na jelkama, prije ovoga koristile kao sredstvo protiv vještica. Ovo je jedan od starih vjerovanja da predmeti koji sijaju odbijaju zlo. Tako su sve do kraja 18-og vijeka ljudi širom Evrope koristili bakrene kugle od kojih bi se zli duhovi uplašili i pobjegli od te kuće. Oko 1850 po prvi put je moguće da se prave staklene kugle i već oko 1900 god. kače se i prve kugle na jelku. Ali tek pedesetih godina prošlog vijeka ovo postaje trend koji i dan danas traje.

A šta je sa pipkom na jelci ? Pa, pipak simbolizira zvijezdu koja je upućivala na štalu u kojoj je se Isus rodio.

Božićno svjetlo?

Kao što ste sigurno već primjetili svjetlo za vrijeme Božića igra jednu veoma važnu ulogu. U srednjem vijeku zime su bile veoma mračne. Ipak za vrijeme Božića nisu se štedjele svijeće, kako bi period tame bio pretvoren u period svjetla i radosti. Ali i prije ovoga čina mnogi su narodi palili vatru povodom najduže noći u godini. Ovim činom oni su pokušali da ohrabre sunce da se ponovo vrati. Kršćani su ovaj čin samo preuzeli u svoje vjerovanje. Za njih ovo simbolizira svjetlo koje je sa sobom donio Isus.

 Objavljeno 12.12.2007.

U SUSRET BOŽIĆU: TRADICIJA I VJEROVANJA ( 2.dio )

Drugi dan Božića: za radnike i siromašne

Kao što je većini poznato sutra, ponedjeljak na utorak počinje Božić koji traje dva dana. Ipak za mnoge ljude je do pred kraj Srednjeg vijeka to bio radni dan. Tako je u mnogim zemljama Evrope nastala tradicija da ovi radnici drugi dan posjete svoju familiju, koji i ovako nisu viđali veoma često, jer su živjeli kod gazde.

Božićni paketići i pokloni

Ovi radnici su dobijali od svojih gazda jelo da ponesu svojoj familiji na drugi dan Božića. To su bile neke vrste paketa koji su se sastojali iz dugotrajnih namirnica i pića. Tako je nastala tradicija dijeljenja paketića i poklona za Božić.

Božićna trpeza: zadovoljstvo poslije posta

Bogata trpeza na najdužu noć u godini prestavljaja je dobar signal za narednu godinu, i to kod mnogih naroda, još mnogo prije kršćanstva.
U Srednjem vijeku je uveden post prije početka Božića. 11 novembra moglo je se još dobro jesti i piti na dan Svetog Martina, poslije čega bi započinjao post od 40 dana, do 21 decembra, ili do dana Svetog Tomasa. Na taj dan ‘dobro’ se jelo i pilo. Poslije toga se povremeno postilo do Uskrsa. Razlog posta nije samo bio u vjeri, nego i u nuždi. Kao što nam je poznato ‘zamrznuto’ u to vrijeme nije postojalo. Hrana nije mogla dugo trajati ipa se morala dobro čuva. Kao što rekoh bogata trpeza je bila simbol za narednu plodnu godinu. Tako da je tradicija dobrog i bogatog jela i dan danas prisutna kod nas, a da zato uopšte i nema potrebe, a ljudi se ‘natrpaju’ više nego li mogu i pojesti. A i sama činjenica da za Božić u ovo vrijeme koristimo još uvijek grožćice, sušene jabučice itd. potsjeća na prošla vremena.
Božićna štala
Sveti Franćesko od Asisije (1182-1226) je bio prvi koji je 1223 u italijanskom mjestu Greccio napravio pravu božićnu štalu. Franćesko je na ovaj način htio nepismenima, kojih je u to vrijeme i bilo najviše, dočarati prizor iz Biblije. Tek od 16. vijeka to postaje neka malo veća tradicija, a od 19. vijeka počinju i aristokracija i bogati da se koriste ovim načinom 'dočaravanja'.
Božićna čestitka: za onoga koji je lijen
Tradicija da se ide od kuće do kuće i da im se čestita Božić već je kod nas od Srednjeg vijeka. Veoma često su kao poklon nošene neke vrste ikona. Ali šta da radiš ako ti se ne hoda od kuće do kuće ili nemaš volje da ljudima osobno preneseš čestitku? Upravo to, poslaćeš kartu, ili u ovo vrijeme, jedan mail. Englez, John Callcott Horsley je bio prvi koji je došao na ovu briljantnu ideju. On je naima 1843. godine kao prvi počeo praviti božićne karte. Prodavao ih je za deset penija. Šta je se posle ovoga desilo nije ni potrebno pričati.
Od njegovih prvih karti ostale su samo još dvije. Nedavno je jedna prodana za 12 hiljada eura.
Djeda(deda) Mraz ili je božićni čovjek
Mnogi od vas to već i znaju, ali da samo ponovim da Djeda Mraz uopšte nije toliko star kao što bi se mislilo, već je nastao početkom 20. vijeka u SAD-u. O tome koga je izmislio još uvijek nauka ne može da se dogovori. Najpoznatija priča i mnogi od naučnika pokazuju na Coca-Colu kao tvorca Djeda Mraza i to u 1931. godini. Imajući u vidu da je Coca-Cola u to vrijeme bila pravo ljetno piće proizvođač je zamolio jednog dizajnera da napravio nešto kako bi se Coca-Cola prodavala više i zimi. Tako je Amerikanac, porijeklom iz Švedske, Haddon Sundblom napravio čovječuljka kojeg sada poznajemo kao Djeda Mraz. Ipak White Rock, jedan od konkurenata Coca-Cole tvrdi da su oni bili prvi ti koji su napravili maskotu poput one od Coca-Cole i to već 1923. godine. A već 1915. koristili su istu maskotu, ali samo u crno-bijeloj boji za svoju mineralnu vodu. Bilo kako bilo mi imamo Djeda Mraza. U mnogim zapadnim zemljama govori se o božićnom čovjeku. Kako je do ovog kod nas došlo neću obrađivati u ovom postu, jer je mnogo o tome pisano, ili nije? Pozabavio bih se samo još jednom veoma važnom činjenicom: odkud da Djeda Mraz dijeli poklone?
Ova ideja je bazirana na na tri postojeće tradicije.
Jedna od njih je i Sveti Nikola (u Holandiji bolje poznat kao Sinterklaas). U 17. vijeku ovo je bio jedan evropski praznik (5 decembar), ali ipak su ga Holanđani najviše gotivili. Tako su mnogi Holandezi preseljenjem u SAD-e ponijeli svoju tradiciju sa sobom.
Ali ne samo Holandezi, već i Englezi su imali svoju tradiciju. Oni su ga zvali Djed Božić, matori i hromi čovjek koji je od vrata do vrata prosio za hranu.
A pored Engleza bili su i narodi iz Skandinavije koji su imali Djeda Mraza. Taj se uz pomoć irvasa vozio u svojim sankama i na taj način dijelio paketiće.
Tako je već u 19. vijeku nastao lik kojeg mi poznajemo kao Djeda (ili Deda) Mraz.
I na kraju ostaje mi samo da svima vama koji slavite Božić zaželim ugodne i lijepe dane u blizini vaših najmilijih, jedan čestit i blogoslovljen Božić.

Objavljeno 23.12.2007.

24.12.2007.

Kada kampanja postane dijelom anti-kampanja: ŠTA SE SVE LOŠE MOŽE UČINIT SA ŽVAKOM!

Orbit je organizovao foto konkurs, naravno, radi promocije proizvoda  «Orbit» žvakačih guma. Ovakvih akcija bude svako malo i vjerovatno ne bih obratio pažnju da nisam dobio komentar u kojem me je jedan od blogera pozvao da glasam za njega. Čovjek se izvinuo jer ne želi da bude smatran spamerom. Zove se Đulbić Mirsad, a njegov blog je  http://osobesainvaliditetom.blogger.ba
Da biste glasali, idite na link http://www.zvaciorbit.ba/galerija.asp gdje ćete naći sliku koja ima naziv DRVO ŽVAKA, a desno ispod nje je dugme "Glasaj". Tu pritisnete i glasate. Date svoje podatke, pa možda i Vi kao glasač dobijete nagradu organizatora. Nakon glasanja, Vama će stići e-mail sa zahtjevom za potvrdu vašeg glasa. Glas za omiljeni rad je potvrđen tek nakon što glasač klikne na link koji se nalazi u e-mail poruci poslanoj od strane operatora.

Volio bih da čovjek pobijedi, ali bojim se da bi mu mogli naći zamjerku jer nije riječ o klasičnoj fotografiji. Naime, riječ je o pomalo problematičnoj fotografiji jer pokazuje naš javašluk.
Na njegovoj slici je drvo oblijepljeno žvakama u zeničkoj ulici Masarikova, gdje mladi dolaze po kifle, pa nakon kupovine kifli, zalijepe žvaku na drvo.
Vjerujem da ste svi bar jednom u životu imali problem sa žvakom koja je završila u kosi ili na odjeći, ali ovo je ekološki gledano, jedna od rijetkih fotografija koje pokazuju bezobrazluk mladih u BiH.
Mislim,
drvo oblijepiti žvakama pri dolasku po kifle - kakav užasan običaj!

Objavljeno 23.12.2007.

23.12.2007.

searchwords

ispod je lista searchwords preko kojih su neki (ocito) manijaci i ludjaci naletili na moj blog. ovo je samo isjecak, jer je lista puno duza. prepuna je idiotluka. stavrno ima svakakvih ljudi po ovome ga internetu.

- bata zivojinovic intervju youtube - cuj bata ima sta da kaze bez skripte
- al sam se napalila, al sam se napalila bas sam se napalila, al sam se napalila baš sam se napalila - ah sto ljudi vole tu reklamu
- brak i ponos - b(lo)ze sta li je ovo na mom blogu
- familijarni seks - why?
- cokoladice pps - sta li je ovaj trazio
- crno jebanje - treba mi pomoc da shvatim sta je ovo. predpostavka da je neki lik iz zenice.
- dlakave sise - o ukusima se ne raspravlja
- drkanje rukom avi - nego cime drugo? usima?
- goli maje - opet roj upitnika
- google - TO CARE, ukucao u google google search
- imena poznatih ljudi na toalet papiru - cudna fiksacija, ali ocito postoji trziste
- jebacina sa mojom babom - ovdje se jedino unuk sofije loren smije zajebat a svi ostali nek se stide
- kako glase 1. i 2. njutnov zakon - ima i finih posjetioca
- namirnice za dernek ledomat - ovo je neki logisticar
- napalila mali kurac  / od glagola / ogromni kurac - ova tri zajedno zvuce super
- pôrod video free - zasto?
- sex velike kite - interesujeme da slucajno "velika kita" nije ocigledno umjetnicko ime nekog porno stara
- slike ogromnih kuraca - varijacije su bile golemi, veliki, debeli etc. uzmi ogledalo sa nekim faktorom uvecavanja i ustedi na internetu
- sperma,drkanje... - tri tacke me bacaju u trans. covjek cuo za semantic web pa konta shvatice google sta ja hocu
- svrsavanje na picku - kako dosadan search. nimalo fantazije.
- zensko svrsavanje - jel sad ovdje lik htio da vidi grimase na licu, ili mozda samo audio zapis histericnog stenjanja, ili kontrakciju vaginalnih misica ili ...?
- video zapis za normalno testisi - wtf? teska li je situacija kad nisi siguran jel imas muda ili ne


sad se postavlja pitanje da li ja trebam vise da se brinem sto ovakvih likova ima po mrezi ili sto je moj blog prepun izraza koji ovako polistani zvuce kao radnja pornica ili pak treba da se najvise brinem sto sam uopste u stanju da napisem ovakav post?


PS - ja se izvinjavam na sadrzaju ali ovo je tzw - user generated content, nije do mene, casna pionirska :)

PPS -  posebno obratite paznju na podnaslov knjige na slici. nekako mi se cini da je usko vezan sa cijelom postom. ako se ne varam cisto jezicki on implicira da u bosni nema intiligentnih bica. Ili?



Objavljeno 19.12.2007.

Noviji postovi | Stariji postovi

postovi su uglavnom uzimani sa drugih blogova. naziv posta je ujedno i link bloga sa kojeg je uzet

jel` treba objasniti sto ovi linkovi stoje ovdje? :)

linkove po vama dobrih blogova i postova saljite na ovaj mail
esad80@gmail.com


BROJAC NECEGA
133420

Powered by Blogger.ba