[b] NAZIV POSTA JE UJEDNO I LINK BLOGA SA KOJEG JE UZET[/b]
04.01.2008.

Ustajte, svici i lažni Valteri!

BiH: Danis Tanović i Peđa Kojović pozivaju na akciju

Kada je, s proljeća 2002, uzeo Oskara u ruke i rekao: "Ovo je za moju zemlju, za Bosnu", svi nivoi domaće vlasti utrkivali su se priređujući dolaske u Sarajevo proslavljenom bh. reditelju. Danis Tanović ponovo živi u BiH i s još jednim povratnikom kući, suradnikom Dana Peđom Kojovićem, piše o zemlji dimnih bombi, o gradu u kome pred TV kamerama premijer entitetske vlade bez trunke stida promovira osobno bogatstvo, o letargiji u kojoj živimo...



Kada smo se prije nekoliko mjeseci, neovisno jedan od drugog, vratili u Sarajevo, grad u koji smo se obojica još u djetinjstvu nesretno i zauvijek zaljubili, poznanici i prijatelji su nas uporno odgovarali od te odluke, obrazlažući svoju zabrinutost različitim argumentima koje ćemo ovdje, umjesto taksativnog navođenja, a iz poštovanja prema vremenu čitaoca, opisati jednom rečenicom: "Nemojte da vas iznenadi situacija", rekli su, "ovdje ništa ne valja, a izgleda da će biti i gore."

S obzirom da se radi o ljudima koji su i dobro informirani i inteligentni, nije nas iznenadilo kada smo se ubrzo nakon slijetanja na Sarajevski aerodrom našli licem u lice s dvije podjednako poražavajuće opservacije.

Prva, da je državna administracija, odnosno država ili tako amaterski sklepana ili namjerno pokvarena, te da zbog toga jednostavno ne radi. Postoji, naša je, ali ne radi. (Zašto ne stave znak na granici "Kreći se" ili "Inventura"?)

Druga je da bosanskohercegovački političari vlast i funkcije na koje su izabrani doživljavaju kao svoj privatni biznis i koji svoje "poslovne uspjehe" više i ne kriju od očiju javnosti, jer se već nekoliko puta pokazalo da je dovoljno pred nove izbore baciti dimnu bombu ("politička kriza") i time zamagliti građanima oči strahom od novog rata.

***

Šetajući Ferhadijom, u nekoliko navrata smo se, pred najpoznatijim sarajevskim kolporterom (gospođom koja izvikuje novinske naslove pred tržnicom), našli u čudu, shvativši da niko na ulici, ustvari, više i ne reagira na javno takmičenje za najveću pljačku državne imovine, koja se od rata naovamo odvija u našoj zemlji i o čemu uporno i pedantno na naslovnim stranama izvještavaju magazini i dnevne novine.

Vidjeli smo, dakle, svojim očima kako je 17 godina vlasti nacionalističkih partija i njihova potpuna i perfidna kontrola nad kulturnim i javnim prostorom potpuno uništila ne samo kritičku javnost i javni moral nego i ono što smo prije rata zvali kućni odgoj. (Da se zacrveniš kad te uhvate da kradeš, naprimjer.)

***

Vidjeli smo (jer smo i sami tako postupili po savjetu prijatelja) kako građani, zbog straha da ne budu opljačkani, od svojih bijednih plaća ugrađuju čelična vrata na stanove, dok policijski auto danonoćno čuva Ferrarija čovjeku koji je poreskim organima prijavio godišnji prihod od 1.000 eura.

***

Čuli smo i vidjeli premijera Federacije koji se, umjesto da začepi rupu u zakonu koja omogućava pljačku države, i sam provukao kroz nju ne bi li, valjda, stigao čovjeka sa Ferrarijem i koji u televizijskom intervjuu, dok mu novinar nabraja sve što je nelegalno stekao za vrijeme svog mandata, umjesto stida ili barem neugodnosti, pokazuje ponos zbog obavljenog posla. (U nadi, vjerovatno, da će komšije i prijatelji u rodnom kraju vidjeti kako se on u Sarajevu dobro "situirao".)

***

Sve smo to vidjeli, čuli ili pročitali, ali se nismo ni iznenadili, ni razočarali, ni rastužili. (Postojeću situaciju smo shvatili kao izazov.)

Ono što nas je prilično iznenadilo je mirnoća s kojom mlađe generacije prihvataju sadašnje stanje zdravo za gotovo. Razgovarali smo često o tome, sjećali se naše borbe protiv jednoumlja s kraja 80-tih i tražili objašnjenje za današnju letargičnost tinejdžera. (Da im ne daju Prozac u školi?) Razlog je, naravno, sljedeći. Svi oni koji su rođeni nakon 1985. godine i od tada žive ovdje, nikad u svom životu nisu živjeli u normalnoj državi. Nikad. Oni i ne znaju kako to izgleda živjeti u "normalnoj"državi. (Političari su smjenjivani zbog kućice od 60 kvadrata u Neumu. Do 1990. godine, ja nikada na trotoaru u Titovoj ulici nisam vidio parkiran auto ili scenu u kojoj policajac bježi s mjesta događaja.) To znači da kad vi nekome ko ima 19 godina kažete "mi smo nekad ovdje živjeli normalno", on ili ona nemaju pojma o čemu vi govorite. Možda su o tome čitali u knjigama ili gledali filmove, ali nisu imali to iskustvo i ne shvataju da može biti drugačije nego što je sada. (Savjet, nažalost, nije adekvatna zamjena za lično iskustvo.)

Ono što nas je, s druge strane, rastužilo su susreti i razgovori s ljudima (uvjerljiva većina), koje je potpuno osvojio defetizam, depresija i beznađe. Ljudi od kojih bi čovjek, ne samo zbog njihovog obrazovanja, talenta i sposobnosti nego i zbog toga što stalno po kafanama pričaju kako je stanje u zemlji "grozno" i "neprihvatljivo", očekivao da su spremni uložiti svoje vrijeme, energiju i talent i barem pokušati da rade na nečemu što bi zaista promijenilo, a ne samo kozmetički uljepšalo, ovo tragično psihološko, političko i ekonomsko stanje. Slušajući s koliko strasti i cinizma "napadaju" svaki prijedlog za akciju, osuđujući ga unaprijed na propast, shvatili smo da oni, ustvari, i ne žele promjene, nego se, de facto, bore da se održi status quo.

Da li je to zbog toga što su oni zahvaljujući svojim umnim i drugim sposobnostima sebi i svojim porodicama osigurali relativno komfornu egzistenciju (i razvili interesantan psihološki metod pomoću koga "neprihvatljivu" i "groznu" bosansku stvarnost ostavljaju pred vratima svojih lijepo dizajniranih stanova kao kaljave cipele) ili zato što im se, u općem čemeru i jadu, njihov lični uspjeh čini još većim, mi zaista ne znamo.

Možda je razlog njihove indiferentnosti to što im "primitivizam došljaka koji su osvojili grad" automatski garantira doživotno članstvo u jednom od elitnih klubova koji se zovu "sarajevska" ili "gradska" ili, jednostavno, "naša fina raja". (Oni su se, naravno, intelektualno izdigli iznad diskriminacije na nacionalnoj ili religijskoj osnovi i njihovi kriteriji za podjelu na "mi" i "oni" su potpuno drugačiji.)

Možda su se jednostavno umorili od borbe i odustali od ideje "Bosna i Hercegovina je država građana koji u njoj žive…", ali im je nezgodno da to javno kažu.

Svi navedeni razlozi su po prirodi "ljudski" (i mi ih, kao pripadnici vrste, prihvatamo).

Ono što je nama neprihvatljivo je sljedeće.

Ti "lažni Valteri", organizirani u bezbroj malih sekti, koje međusobno ne komuniciraju zbog djetinjastih ili već odavno zaboravljenih svađa, svu svoju energiju i inteligenciju troše, ne da bi uradili nešto nego da bi one koji pokušavaju da urade nešto odgovorili od toga. Njihov je prijedlog da se, umjesto da "uzaludno srljamo", pridružimo njima u zadimljenim sarajevskim kafićima, odakle se najbolje može gledati kako se oko ranjene Bosne i Hercegovine okupljaju lešinari koji će, ako se nešto radikalno ne promjeni, uskoro dovršiti svoj, prije 17 godina, započeti lov.

***

Danas u Bosni i Hercegovini svako od nas ima pred sobom sljedeći moralni izbor. Ili pasivno posmatrati (biti saučesnik u zločinu) kako sadašnji političari vode zemlju u potpunu propast ili podignuti glavu (kao Bosanac na stećku), organizirati se i pokušati učiniti nešto da se to zaustavi.

Nas dvojica smo potpuno sigurni u sljedeće; kada bi se hiljade "malih svitaca" (koji sada usamljeno trepere u bosanskom mraku) udružilo na jednom mjestu, "u teglu", osvijetlili bi ovaj sadašnji tamni vilajet i jednom zauvijek otjerali ove vampire prošlosti.

Danis Tanović i Peđa Kojović
DANI - Broj 549 - 21.12.2007.

Objavljeno
24.12.2007.

Preporucio/la dzambeg
postovi su uglavnom uzimani sa drugih blogova. naziv posta je ujedno i link bloga sa kojeg je uzet

jel` treba objasniti sto ovi linkovi stoje ovdje? :)

linkove po vama dobrih blogova i postova saljite na ovaj mail
esad80@gmail.com


BROJAC NECEGA
130028

Powered by Blogger.ba