[b] NAZIV POSTA JE UJEDNO I LINK BLOGA SA KOJEG JE UZET[/b]
27.12.2007.

DDI: Nek' mirišu avlije.. Nekad i sad

Image Hosted by ImageShack.us

Bajrami u mojoj porodici su uvijek bili nešto posebno. Sjatila bi se čerga kod Dede i Nane na najbolju klopu na svijetu koju bi pripremile njene stručne ruke i dovikivali se preko stola. Sjedili su tu vjernici, nevjernici, pripadnici drugih vjeroispovjesti, raznih političkih opredjeljenja, poneki ljudi za koje se baš možete pitati da li su tu ustvari zalutali, ali svi su imali jednu zajedničku stvar - bili su tu iz poštovanja prema njima dvoma i istinski uživali u tim momentima.
Ja sam bila dedina mezimica. Mene je vodio drugima na Bajram, na obilazak mezara onih koji više nisu s nama, puštao me da se vozim na prednjem sjedištu i čuvao moj bajramluk da ga ne izgubim. Bio je visok do neba dok me držao za ručicu i blago me gledao sa 100. sprata. Da, baš tako. Gledala sam u njega kao u najboljeg, najjačeg čovjeka na svijetu. Tako sam ga gledala sve do njegove smrti. Bio je moj idol. Moja srodna duša. Moj najbolji prijatelj. Znao je sve marifetluke koji su mi se motali po glavi i prikrivao me pred drugima kad bi ih sprovela u djela. Imao je običaj da kada prolazi pored groblja prouči Fatihu. "Da se ne osjećaju usamljenim", govorio bi. I onda bi Bajram prošao, a mi bi brojali bajramluk i ja bih se klela da ću mu kupiti sve, a sebi samo zeleni džemper. Jedne godine me poveo da kupimo kurbane i tada sam bacila oko na malog bijelog bekana. Obećao je da će mi ga kupiti i da ćemo mu svezati veliku crvenu mašnu i brisao mi krokodilske suze kad sam shvatila da ga nikad neću dobiti. Desetak godina kasnije sam saznala da je stvarno krenuo da kupi to nesretnog bekana, ali da nije imao šanse protiv šokiranog ostatka porodice. Nakon toga je bila faza vjeverice. Satima smo se pretvarali da smo na moru Dedo, vjeverica i ja. Šetamo plažom, skupljamo šišarike, kupamo se vjeverica i ja, a Dedo nam maše s klupe.
A onda se zaratilo. Za bajramskom sofrom udaljenom stotinama kilometara od Sarajeva bi sjedili samo Dedo, Nana i ja. Oni su plakali jer nisu znali da li sam siroče ili ne.  Mjesecima nismo znali ništa o onima što su ostali. Ja nisam plakala. Ja nisam nikad zaplakala. Gledala bih kroz njih i pravila se da se to sve ne dešava.
Povratkom u Sarajevo stvari su prividno počele da se slažu. Bajrami su se nastavili slaviti kao nekad, ali one topline više nije bilo. Sastav se izmjenio, neki više nisu bili tu, neki nisu bili među živim, došli su neki novi ljudi i sve se nastavilo po starom. Dedo i ja smo išli na Bajram sve dok ga više nismo uspjeli ubijediti da sa 80 godina ne treba on da ide, nego njemu da dolaze.

Neki dan mi neko reče da mu Bajram počinje i završava odlaskom dedi i nani na burek. To mi se strašno svidjelo. Kad bolje razmislim i meni se Bajram uvijek sastojao od toga da prvo njima dođem, da me ona odmjeri od glave do pete i pita zašto se inače tako ne oblačim - kao žensko i da sjedim do Njega i držim ga za ruku. Crkla ako još uvijek ne osjetim stisak njegove ruke, ako ne znam svaku pjegu i venu na tim starim rukama.
Sad mi se Bajrami sastoje u pravljenju kafa i preuzimanju komada mesa mrtve životinje. Od koje ne možeš više naprati ruke koliko smrdi. Toliko o proslavi Bajrama. Vama kao i uvijek sve najbolje.

 

Objavljeno 23.12.2007.

postovi su uglavnom uzimani sa drugih blogova. naziv posta je ujedno i link bloga sa kojeg je uzet

jel` treba objasniti sto ovi linkovi stoje ovdje? :)

linkove po vama dobrih blogova i postova saljite na ovaj mail
esad80@gmail.com


BROJAC NECEGA
138793

Powered by Blogger.ba